Seksi djevojchice ne nose tange...

Ja imam potrebu da svima zaželim Novu godinu, punu mirnih stvari, bez sranja i pizdarija već jednostavno kulturnu, finu, pristojnu na nepristojan način. Također imam potrebu reći da sam ja jedna jaako grozna osoba, baš grozna ali, ne mogu si pomoći. Uglavnom uvijek uspijem povrijediti drage mi osobe, u biti svjesna sam toga na neki način koji mi omogućuje izradu pravovaljanog objašnjenja za to što radim. Iskreno pun mi je kurac tih gluposti i stvarno se sama sebi gadim. E da i MrZiM dočeke Novih godina. Evo stavljajući svoje osjećaje na ovaj papir i nije mi nešto pomoglo, ali jebi ga ipak sam ja otrovna.
Pozdrav od mene- disfunkcionalno sjebane osobe
Kali

Čuje li me tko?
Danas sam te pitala, plakala, pričala ti o turobnoj sadašnjosti u kojoj su sjećanja usjekla tamne ožiljke iz kojih još teće prošlost….a ti samo šutiš, odlaziš i ostavljaš me( nikad više…)
Još uvijek mi cijelo biće teži kušnji ove stalne prolaznosti samoga života.Još uvijek imam onu narukvicu.Dobro se sjećam svega.
Pravim se da mi je stalo, do nečega dubokoga, dalekog, a oni mi to nastoje oduzeti.
Crne kapljice teku niz obraze, prelijevajući se u lagodan dah planinskog potoka, oplakan plavim safirima gluhog bdijenja, čežnje i želje za vječnošću. Život grmi, sijeva i vraća one izgubljene u stvarnost. Primorava ih da se pokore, žele, vode, sanjaju, nadaju se, postanu sretni i napokon požele živjeti. Zato ga mrzim, nikada nisam bila, niti ću biti sretna, i uvijek ću ga mrziti iz dna duše…
želim čupati, vikati upomoć, hlapiti, puzati, ali nitko ne gleda, ne čuje, ne osjeća…
Sanjam cvjetove sa zelenim laticama i crvenom stabljikom.Jedan dodir, dah, riječ, sve to mijenjaju i ja shvaćam da je sve umjetno i naopako u meni, a i izvana, kao i oni cvjetovi. Ja sam cvijet koji raste u tami, jača i bježi od svjetlosti.
Smješak nestaje, ruke se grče, a bol proždire posljednju kap želje, čežnje i nade.
Sjene prolaze kroz mene.Ja vičem, grebem, čuje li me tko?
A one lebde tiho i spokojno.
Kidam onu predivnu narukvicu s neobjašnjivom mržnjom prema tebi, ovom životu i prema sebi samoj.
Sve je uzaludno, glupo i sve vodi prema tebi.Želim nestati, utopiti se u mnoštvu, prestati postojati,gorjeti jednolično, tiho, nečujno.
Kidam te prevarantske okove koji me drže zarobljenu u mom liku, u krivom vremenu i prostoru.
čaroban svijet se raspada, kapljice krvave kiše tupo udaraju u prozore koji su zamagljeni od bujnih osjećaja.
Osjećaja lagodnih, turobnih, ugaslih u tamnoj svjetlosti ljudskih čuvstava. Više mi nije stalo čuje li me tko…
Oslobođena sam…

Sada samo želim disati duboko, daleko od svih. Postati zrela, trula i UNIŠTENA!!!

Kali
p.s. Ovo je moja školska zadaćnica iz 2 razreda Srednje škole, koju sam neki dan slučajno pronašla.